Povijest našeg malog sela ulazi u srž konavoske zemlje, zalazi u srce i dušu svakoga konavoskog bića. Kroz Pridvorje mogu se pratiti Konavle u slijedu od dvije tisuće godina, a i više. Izvori Turbine i drugih vrela miješali su se s kanalima Epidaurskog vodovoda, koji je prolazio kroz Pridvorje. Renesansni pisci iz Dubrovnika, a i iz svijeta, divili su se kanalima vodovoda baš na pridvorskoj zemlji.
Ovo je mjesto odavnine bilo hodočasno stjecište svih Konavljana. Dolazilo se u procesijama pod crkvenim barjacima i okićenim križima na dan Sv. Antuna, Sv. Trojice, na Spasov-dan, na dan Sv. Vlaha i Sv. Martina. Crkva Sv. Trojice je od 15. st. bila župna matica svih Konavala. U 12. St. Pridvorje se zvalo selo Sv. Martina (Sanctus Martinus), a tada se spominju i zaseoci Natrice i Rudež. Zanimljivo je da su baš Natrice dale ime izvrsnu domaćem platnu natri, koja se prela i tkala u Pridvorju, a stupala u vodama u Ljutoj.
Ime Pridvorja vezano je za 15. St. za procvat Dubrovačke Republike, koja se ponovo vratila na svoje „hereditas-pradjedovske zemlje“. U središnjem dijelu današnjeg sela ograđen je i Knežev dvor, a naokolo njega građene su seoske kuće, stranjevi, gumna i crkve, i sve se to zajedno nazvalo Pridvorjem. U tom dijelu sela ograđena je Župna Crkva Sv. Srđa i Baka 1584. Godine.
Oltarne pale sv. Srđa i Baka, kao i Sv. Vlaha naslikao je naš čuveni pelješki slikar Celestin Medović, kao i vedutu Pridvorja u sklopu oltarnih pala. Pjesnik dubrovački i knez Konavala Resti ogradio je Crkvu Sv. Lovrijenca u Rudežu. U ravničarskoj zoni ispod Sv. Trojice sagrađen je franjevački Samostan s Crkvom Sv. Vlaha (1423-1429) u stilu rane dubrovačke renesanse.
Pridvorje se proslavilo i u dubrovačkoj književnosti 15, 16, i 17. st. Ovdje su boravili dubrovačko-konavoski knezovi i pjesnici, te slavjenici sa svih strana svijeta, pa su više pisali i pjevali o ljepotama Pridvorja i Konavala, nego su sudili narodu.
Konavle se dobro sjećaju svojih odanih sinova i rodoljuba: Mažibradića jednog i drugog, oba Palmotića, slavnog Gundulića, Zlatarića, Ranjine, Crijevića i mnogih Nalješkovića, te oba svoja ˝Konavljanina˝ Držića. Možemo s ponosom reći i pri ovim slavnim dvorima renesanse u Pridvorju, da je upravo Pridvorje dalo zamah i polet dubrovačkoj književnosti, i da je ona progovorila u bogatu i svestranu narodnom hrvatskom ruhu i na ovim našim južnim prostorima Dalmacije, i tako postala kamen-temeljac hrvatske pismenosti i hrvatskog književnog jezika.